Ovih dana vozim u prvoj brzini. Ako je ljetni pljusak otvorim prozor i slušam u mraku. Odmara mi se duša. Ujutro na posao idem polako, nogu pred nogu, uživam u svježini. Jagode kupujem na kilograme. Slušam Summertime na repeat, obje verzije. Ljetna tišina polako naliježe na grad. Pokušavam da uhvatim alignement, usklađenost, poravnanje. Osjećam da…
Osjećam se kao da mi se Rustin Cohle navalio na leđa da priznam. Da artikuliram šta osjećam. Što mi je posebno teško budući da sam cijeli život izbjegavala stvarnost. Razmišljam kako me je preplavila i obuzela potreba da sam sama sa sobom. Nema nijedne osobe koju bih nazvala svojom. Ima nekoliko osoba koje su mi…
Moći ćemo uživati u trenutku i samo postojati. Onima koje volim želim mir.
Sljedeća sedmica je rezervirana za knjige. Imam zaostataka i nove lektire. Možda nazovem jednu osobu da se vidimo na kafi. Naravno da nastavljam pisati knjigu i sljedeće sedmice. Od hrane: lukmira u velikim količinama. Meditacija na balkonu. Ona terapeutska: sjediš sam sa sobom i osjećaš. Od tableta: magnezijglicinat, B 12, Climeal. Sastanak sa doktoricom opće…
Slap uspomena me poklopi kad idem niz Bolničku. Autobus br. 14, koji ovom ulicom ide za Podhrastove, prema staroj kući na Breki. Majin stan na Višnjiku, tik uz ovu autobusku rutu. Izlasci u Kuk sa prvim momkom i njegovim društvom. Samirov i moj ispit iz Tjelesnog na KCUS-u, na prvoj godini Fakulteta, pa kafa i…
Paradoksalno je da je u Sarajevu najživlji Klinički centar, a parkovi skoro pusti. Prolazim pored nekih zgrada i zgradica u krugu KCUS-a, mislim da li je uopće sigurno tuda prolaziti, a iza njih stoje ljudi u grupicama i pričaju, šute, čekaju. U jednom ćošku razvaljen bolnički krevet pun opalog lišća, iza njega ljudi. Zgrada prekrivena…
Čitam kod Msks o ters dedi i sjetim se rahmetli nane, rođene 1916. godine, koja nije dala da se majice rašire na štrik naopako, pa da rukavi vise, nego da se kače za ramena. I tetka, rahmetli, dođe iz noćne smjene iz Šipada, začas raširi veš naopako i legne spavati. Nana je sve to odgledala…
Najrađe bih pokupila stvari i izašla iz stana. Moj je život, dosad, osim mog djeteta, velika greška. Nešto kao baloni, šareni okvir za ništa.
Ima nešto u starim kartama koje su dugo ležale neotvorene. Dok ih odmotavam ili rasklapam, onako savijene oko drvenog držača, ili presavijene u pravougaonike, očekujem da poispadaju sve te sakrivene tajne. Kao da se neko skida do gola. Ogoljava se. Uhvaćeni dijelovi stvarnosti. Na jednoj piše Mittlerer Thüringer Wald. Zamišljam kako je sad tamo, da…