Osjećam se kao da mi se Rustin Cohle navalio na leđa da priznam. Da artikuliram šta osjećam. Što mi je posebno teško budući da sam cijeli život izbjegavala stvarnost.
Razmišljam kako me je preplavila i obuzela potreba da sam sama sa sobom.
Nema nijedne osobe koju bih nazvala svojom.
Ima nekoliko osoba koje su mi drage. Koje me ne smaraju, čija energija je na mojoj razini.
Ostale izbjegavam ili trpim, ako moram, kao elementarnu nepogodu.
Međutim, niko nije moj.
Ima izvjesne slobode u tome.
And you could just let go. Finally know that you didn’t have to hold on so tight.
Šta znači smatrati nekoga “svojim”?
Eto, opet se nisam izrazila direktno, uvijek idem okolo kole. Osoba koju volim, bezuvjetno. Nastranu kćerka, nju nastojim pustiti da živi svojim životom. Neko s kim mogu pričati o svemu, pred kim nemam granica. Osoba s kojom sam svoja, mirna, onakva kakva jesam, ne pretvaram se. Odmaram.
To može biti i prijateljica, iako mi se čini da ti misliš na partnera jer ti je u tom smislu osoba potrebna.