Čitam kod Msks o ters dedi i sjetim se rahmetli nane, rođene 1916. godine, koja nije dala da se majice rašire na štrik naopako, pa da rukavi vise, nego da se kače za ramena. I tetka, rahmetli, dođe iz noćne smjene iz Šipada, začas raširi veš naopako i legne spavati. Nana je sve to odgledala kroz prozor, kerajući, i onda napravi presedan, ostavi kere, ustane sa kauča i sav veš okači za ramena. Kad se tetka probudila i vidjela, samo se zaledila i pognula glavu, tačno se toga sjećam, njenog lica u tom trenutku. Moja mama ništa nije govorila. I njenog lica se sjećam. I naninog.
Zavladala je čudna tišina.
Divna nanina avlija, sa hadžibegom, čuvarkućom na krovu, u onoj šerpi na tufne, turski karanfili, kadife kod kapije, osušena šljiva sa štrikom za veš, blijedoroze ruže penjačice. U pozadini, komšijski dud. Negdje dolje, niz sokak, galami Sarajevo.
Kad je otac prodao tu kuću bez mog pristanka, slomio mi je srce.
Draga Ena, iako je kuća prodata, vidi koliko je ostalo živog u tebi: i hadžibeg, i kadife, i dud niz sokak, i nanin pogled kroz prozor. Niko to ne može prodati niti odnijeti. ❤
Bez obzira, to mi stoji kao knedla u grlu.